Hrvatski sabor raspravljao o Izvješću o radu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2016. godinu

saborska rasprava05. listopada 2017. godine zastupnici u Hrvatskom saboru raspravljali su o Izvješću o radu koje je podnijela pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Izvješće je izlagala Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Prethodno su o Izvješću raspravljali Vlada Republike Hrvatske, saborski odbor zazdravstvo i socijalnu politiku, odbor za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo te saborski odbor za ravnopravnost spolova. Izvješće je prihvaćeno na 5. sjednici, 06. listopada 2017. (96 glasova "za", 2 "suzdržana"). Više možete pogledati na
http://www.sabor.hr/izvjesce-o-radu-pravobraniteljice-za-osobe-s-i0003

Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom je u uvodnom dijelu rasprave o Izvješću između ostalog navela slijedeće:
„…U 2016. godini instituciji se obratilo 1394 građana…
Osnovni problem koji bih željela istaknuti kroz ovogodišnje izvješće je segregacija i izdvajanje osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u posebne ustanove, bilo da se radi o ustanovama socijalne skrbi ili o posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama. U ustanovama socijalne skrbi potpuno isključeno iz društva danas živi nekoliko tisuća osoba s različitim vrstama invaliditeta, iako su najbrojnije one s psihosocijalnim i intelektualnim teškoćama. To je posljedica usmjeravanja financijskih resursa u održavanje ustanova umjesto razvoja usluga koje bi osobama kojima je potrebna podrška omogućilo da žive u svojim zajednicama.

Situacija u kojoj se osobe s invaliditetom smještava u ustanove samo zato jer im je primjerice potreban nadzor kod redovnog uzimanja lijekova su i dalje pravilo, a ne iznimka. Upravo o tome o Hrvatskoj su pisale međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava pod nazivom tko jednom uđe u ustanovu, više nikada ne izađe. Ne postoji svijest o tome koliko je veliko i ozbiljno kršenje prava takva skrb o osobama s invaliditetom gdje se ograničava njihova sloboda kretanja, provođenje života prema domskom rasporedu u kojem je svaki dan isti, bez ikakve privatnosti i u interakciji samo s osobljem ustanove kojeg nema dovoljno da bi im pružilo podršku za sudjelovanje u aktivnostima u zajednici pa čak niti za njihovu rehabilitaciju u pravom smislu te riječi. Jedino što je moguće u takvim uvjetima je njihovo čuvanje. Na takav način skrbi koji više podsjeća na izdržavanje zatvorske kazne, osuđeni su zato jer država nije razvila sustav rehabilitacije u zajednici, nemamo terenski tim koji bi bio podrška osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima, nedovoljno se razvijaju programi organiziranog stanovanja, osobnog asistenta ne mogu dobiti sve osobe kojima je on potreban, a naročito ne u opsegu u kojem je ta usluga potrebna, nemamo dovoljno pružatelja usluga za pokrivanje patronažne službe njegovatelja, medicinskih sestara i fizioterapeuta koji bi brinuli za teže pokretne i nepokretne osobe, kako mlađa osoba u invalidskim kolicima ne bi morala biti smještena u dom samo zato što ima stare ili nemoćne roditelje.
Primamo značajan broj podnesaka zabrinutih osoba u invalidskim kolicima, koje strahuju za svoju budućnost kada ne bude roditelja. Kad se obitelj raspadne pod pritiskom na smještavanječlana s invaliditetom u ustanovu, izdvajaju se velika financijska sredstva, a da se prije toga niti mali dio tog iznosa nije osigurao za usluge podrške obitelji.

Iako je nadležno ministarstvo konstatiralo da su brojne ustanove socijalne skrbi prevelike i prenapučene, izostale su mjere kojima bi se ljudima koji tamo žive osigurao život dostojan čovjeka. Kada smjestite 200 ljudi u jednu zgradu s 3 do 4 osobe u jednoj prostoriji, bez prostora za osamljivanje i privatnost, bez dovoljno svrsishodnih aktivnosti i s vrlo ograničenim kontaktima s vanjskim svijetom jer nema dovoljno osoblja koje bi im omogućilo ne samo uključivanje u život nego i izlazak iz dvorišta te kad im oduzmete mogućnost odlučivanja oduzimanjem poslovne sposobnosti, teško je napraviti neke kozmetičke zahvate za poboljšanje te situacije.
Zamah u procesu transformacije ustanova i omogućavanju osobama s invaliditetom da ostvare pravo na život u zajednici kojem smo svjedočili 2014. i 2015. nije se nastavio i na području deinstitucionalizacije i razvoja usluga u zajednici nije došlo do napretka – usluge su nedostupne, a liste čekanja na mjesta u domovima ostaju dugačke. Raste samo broj udomiteljskih obitelji te smo mišljenja da taj oblik brige o osobama s invaliditetom ne samo da ima obilježja institucije, već je najrizičniji oblik skrbi u smislu izloženosti osoba s invaliditetom povredama njihovih prava – zbog prirode oblika skrbi koji ne uključuje stručnjake, zbog nerazvijene podrške udomiteljima i zbog nedovoljnog nadzora.
Zadržavanjem ovakvog stanja, nepoduzimanjem daljnjih mjera za intenziviranje procesa deinstitucionalizacije i razvoja usluga u zajednici,iskazujemo bojazan da se Hrvatska umjesto poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom, opredijelila za njihovu diskriminaciju kroz segregaciju u ustanove socijalne skrbi i druge oblike stalnog smještaja.

Kada govorimo o odgoju i obrazovanju i dalje smo suočeni sa segregiranjemosoba s invaliditetom koje počinje od rane dobi njihovim izdvajanjem u posebne odgojno-obrazovne ustanove ponovno zato jer sustav nije osigurao odgovarajuću podršku u redovnom sustavu. Kao što svjedoče roditelji djece s teškoćama u razvoju njihovo uključivanje u redovni sustav događa se više usprkos sustavu s kojim se moraju boriti na svakom koraku nego zahvaljujući njemu. Dovoljno je reći da se Pravilnik o asistentima u nastavi donosi još od 2008. godine i još uvijek nije donesen iako su se na njega usmjerila očekivanja da će asistent u nastavi riješiti sve probleme u sustavu opterećenom problemima uključujući i potrebnu edukaciju nastavnika za rad s djecom s teškoćama u razvoju i promjenu kurikuluma kao i druge promjene koje su nužne cijelom obrazovnom sustavu. To odvraća pozornost s drugih nedostatka sustava osnovnoškolskog obrazovanja koji znatno otežavaju uključivanje djece s teškoćama: nedostatak edukacije nastavnog osoblja, nedostatak stručnih suradnika i stručnjaka drugih profila kao što su radnici za njegu, medicinsko osoblje, suradnici u nastavi i sl. Od 2 119 osnovnoškolskih objekata, samo 7% objekata je u potpunosti prilagođeno, a 26% objekata je djelomično prilagođeno. Anketno ispitivanje nasumce izabranih stotinu srednjih škola koje smo proveli pokazalo je da u 78 škola koje su dostavile odgovore nedostaje 55 stručnjaka rehabilitatora, a sve škole su uz to izrazile potrebu za edukacijom nastavnika.

Premda bi strukovno obrazovanje trebalo biti stup gospodarstva, i uloga bi mu trebala biti osposobiti učenika da u budućem zvanju bude kompetentan u praksi, i dalje podržavamo programe obrazovanja koje tržištu i gospodarstvu nisu potrebni što ima izravan utjecaj na nemogućnost zapošljavanja. Kada svakoj osobi koja ima invaliditet prilagodimo načine stjecanja znanja i izvršavanja radnih zadataka na njima prilagođen način odnosno osiguramo im razumnu prilagodbu moći ćemo očekivati njihovo veće uključivanje u svijet rada.

Iako imamo propisane kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, nemamo dovoljno osoba s invaliditetom obrazovanih za zanimanja koja su potrebna na tržištu rada.
Učenici s teškoćama bi se željeli obrazovati ali nemamo osiguran prijevoz za njih. Državi se čini da puno izdvaja za besplatan prijevoz učenika s teškoćama, pa se roditelju nadoknadi samo jedan smjer – kad dijete vozi u školu ili kad ga vraća kući. Evo upravo ovih dana jedan će roditelj ostaviti dijete (14 g.) kod kuće, jer nema za benzin za ostala dva smjera, a njegova je škola udaljena 50 km. To je 100 km dnevno i za to nema u kućnom budžetu.

U hrvatskom društvu obitelji djece s teškoćama u razvoju i dalje ne mogu računati na sustavnu podršku i od najranijih dana djetetovog života. I dalje zaprimamo pritužbe zbog nedostatne dijagnostike, nedostatka tretmana za dijete, nedostatka potrebnih stručnjaka rehabilitatora, logopeda, fizioterapeuta i dr. Prema podacima centara za socijalnu skrb u sjedištu županija, vidimo da je svega 40% djece s najtežim invaliditetom obuhvaćeno nekim uslugama u dobi od 0-7 godina života i to pretežno uslugama koje osiguravaju udruge što ponovno potvrđuje izostanak sustavne podrške.
Kada prihvatimo da su djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom dio našeg društva i da im je mjesto među nama – tada invaliditet neće biti razlog za segregaciju i izdvajanje u neke posebne ustanove i škole. Bez te ključne promjene u našoj svijesti nema aktivnog odnosa i konkretnih postupanja u stvaranju pristupačnog i uključujućeg okruženja u svim društvenim područjima.“

Veličina fonta

Karta

Pravobraniteljica za 
osobe s invaliditetom


Savska cesta 41/3
10 000 Zagreb, Hrvatska
tel. : 01 6102 170
fax : 01 6177 901
e-mail: ured@posi.hr

Kada i kako se obratiti pravobraniteljici

ne mrznja