Pojmovnik

UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliidtetom

 najmlađi je dokument o ljudskim pravima koji su Ujedinjeni narodi donijeli u novom tisućljeću, točnije 2006. godine. Dosad je Konvenciju potpisalo preko 100 zemalja. Republika Hrvatska je Konvenciju potpisala 30. ožujka 2007., a Hrvatski sabor ju je ratificirao 1. lipnja 2007.

Konvencija je za Republiku Hrvatsku stupila na snagu 3. svibnja 2008. godine nakon što ju je potpisalo i ratificiralo 20 zemalja. Za razliku od dijela zemalja koje su oklijevale s potpisivanjem Konvencije (Sjedinjene Američke Države potpisale su Konvenciju 30. srpnja 2009.,) stajalište predstavnika Republike Hrvatske i hrvatske Vlade bilo je da će Konvencija biti jaki dokument u ostvarivanju i garanciji ljudskih prava osoba s invaliditetom, a ujedno i snažan poticaj Vladi, ali i cijelom društvu da konkretnim mjerama sukladno svojim gospodarskim mogućnostima što prije omogući osobama s invaliditetom da se obrazuju i zapošljavaju na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima Republike Hrvatske, da ostvare pravo na nezavisni život u zajednici, da mogu pristupati zdravstvenim, kulturnim i svim drugim sadržajima, da navedemo samo neke od najvažnijih.

Osobe s invaliditetom uključuju

one koji imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. (Konvencija o pravima osoba s invaliditetom)

Prema Konvenciji, invaliditet nije samo oštećenje koje osoba ima, nego je rezultat interakcije oštećenja osobe (koje nije samo tjelesno oštećenje kao najvidljivije) i okoline. Drugim riječima, društvo je to koje svojom neprilagođenošću stvara invaliditet, ali ga isto tako kroz tehničke prilagodbe prostora, osiguranje pomagala i drugih oblika podrške može ukloniti.

Često se pojam osoba s invaliditetom koristi samo u odnosu na osobe s fizičkim i senzoričkim oštećenjima. Konvencija jasno navodi da se osobama s invaliditetom smatraju i osobe s intelektualnim oštećenjima i osobe s mentalnim ili psiho-socijalnim oštećenjem (osobe s duševnim smetnjama, psihičkim bolestima ili problemima mentalnog zdravlja).

Prije donošenja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom za osobe s intelektualnim teškoćama uobičajen je bio termin osobe s mentalnom retardacijom koji se i danas koristi u znanstvenoj i stručnoj literaturi. Budući da u svakodnevnom razgovornom jeziku riječ 'retardiran' ima izrazito pejorativno, pogrdno značenje, sve se više traži da se taj termin zamijeni terminom koji su same osobe prihvatile kao nestigmatizirajući.  Tako je primjerice Američki Senat u listopadu 2010. godine donio zakon kojim se nalaže da se u svim federalnim zakonima termin mentalna retardacija i njegove izvedenice zamijeni terminom intelektualnih teškoća/oštećenja.

Terminologija:

Termini za prikladno oslovljavanje osoba s invaliditetom se mijenjaju. Kroz neko vrijeme uz određeni termin počinju se vezati negativne konotacije. Ujedno se i svijest društva mijenja i razvija pa se to odražava i u načinu oslovljavanja osoba s invaliditetom. Nakon rasprave o terminologiji osoba s invaliditetom koju je organizirala pravobraniteljica za osobe s invaliditetom u 2009. godini, donesen je zaključak da se i dalje podržava terminologija iz Sheratonske deklaracije donesene 2003. godine, koja je rezultat svekolike rasprave koja je vođena u Republici Hrvatskoj u koju je bila uključena šira društvena zajednica; u raspravi su participirali: Zajednica saveza osoba s invaliditetom, Savezi osoba s invaliditetom, članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predstavnici vlasti; a ista je zaključena Sheratonskom deklaracijom. Osobe s invaliditetom predmetni su termin prihvatile jer ih isti ni i jednom svom dijelu: osoba, s, invaliditet/om; ne stigmatizira, nema negativan prizvuk, već ima neutralno značenje koje ih adekvatno opisuje.rasprave između saveza osoba s invaliditetom, članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te predstavnika vlasti.  Jednoglasno su podržani termini  „osoba s invaliditetom“ i „dijete s teškoćama u razvoju“.

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom predložio je usklađivanje termina pri predstojećim izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske („NN“ br. 41/01. – proč. tekst i 55/01. – isp.) i to na način da se: u članku 57. stavku 2. riječi: „invalidnih osoba“ zamjene riječima: „osoba s invaliditetom“; te u članku 64. stavku 3. riječi: „invalidne osobe“ zamjene riječima: „osobe s invaliditetom“. Predložene promjene Ureda pravobraniteljice su  prihvaćene  i u 2010. su usvojene izmjene Ustava Republike Hrvatske.

U hrvatskom medijskom prostoru i dalje su prisutni termini osobe s posebnim potrebama, invalidi, hendikepirane osobe i mnogi drugi. Neki smatraju da osobe s invaliditetom pretjeruju u isticanju pravilnog termina s obzirom na činjenicu da se društveno prihvatljiv i neutralan način oslovljavanja tako često mijenja. Međutim, vidljivo je da se naš stav prema određenoj grupi ljudi odražava već u nazivu kojim ih oslovljavamo. Prema takvom shvaćanju nejednaki tretman odnosno diskriminacija počinje već u imenu kojim smo, možda i nehotice, neku osobu u startu označili invalidnom, odnosno manje vrijednom, hendikepiranom, kojoj nešto nedostaje i time je sveli na njezin nedostatak umjesto da je doživimo kao osobu koja ima neke poteškoće, ali ujedno ima i sposobnosti, želje i potrebe poput svih nas. Zbog svega toga je prihvaćeni termin osoba s invaliditetom, a za djecu djeca s teškoćama u razvoju.

Uz navedeno preporuča se i korištenje ovih termina: osoba koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica, osoba s teškoćama u kretanju umjesto invalidi prikovani uz kolica, osoba oštećena vida, osoba oštećena sluha, osoba s mišićnom distrofijom, osoba s multiplom sklerozom, osobe s intelektualnim teškoćama (umjesto osobe s mentalnom retardacijom ili mentalno retardirane osobe budući da je termin retardiran u kolokvijalnom govoru dobio izrazito pogrdno značenje), osobe s psiho-socijalnim invaliditetom umjesto psihijatrijski pacijenti, psihički/duševni bolesnici, mentalni bolesnici.

„Razumna prilagodba“

znači potrebnu i odgovarajuću prilagodbu i podešavanja, koja ne predstavljaju neproporcionalno ili neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osiguralo ravnopravno uživanje ili korištenje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na izjednačenoj osnovi s drugima. (Konvencija o pravima osoba s invaliditetom)

Primjeri razumne prilagodbe: Razumna prilagodba je pojedinačna mjera prilagođena potrebama pojedine osobe. Ovisno o oštećenjima osobe, prilagodbe okoline mogu biti različite. Za osobu oštećena vida prilagodba radnog mjesta uključivat će osiguranje čitača ekrana odnosno govornu jedinicu ili tiskanje radnih materijala na Braillevom pismu kao i pomoć asistenta radi lakšeg snalaženja u novom prostoru.

Elementi prilagodbe na radnom mjestu za osobu koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica uključivat će prilagođen pristup zgradi i prostorijama, prilagođen sanitarni čvor, prilagođen radni stol ili radno mjesto, radnog asistenta (ovisno o oštećenju) ali i prijevoz.

„Univerzalni dizajn“

označava oblikovanje proizvoda, okruženja, programa i usluga na način da ih mogu koristiti svi ljudi u najvećoj mogućoj mjeri, bez potrebe prilagođavanja ili posebnog oblikovanja. Univerzalni dizajn ne sključuje pomoćne naprave za određene skupine osoba s invaliditetom u onim slučajevima kada je to potrebno. (Konvencija o pravima osoba s invaliditetom)

Primjeri univerzalnog dizajna: niskopodni tramvaji, vlakovi i autobusi; kose platforme umjesto stepenica.

Pristupačnost

  kako je definira zakonodavac jest rezultat primjene tehničkih rješenja u projektiranju i građenju građevina, kojima se osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti osigurava nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad u tim građevinama na jednakoj razini kao i ostalim osobama. (Iz Pravilnika o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (NN, br. 151/05, 61/07)) 

Oblici pristupačnosti:

  • Arhitektonski – fizički (vrata, sanitarni čvorovi, prijevoz, univerzalni dizajn pristupa dobrima i uslugama, okoliš)

  • Komunikacijski – obrasci dokumenata, Brailleovo pismo, audio i vizualna oprema, znakovni jezik, prevoditelji / tumači, korištenje dokumenata koji su jednostavni za čitanje

  • Socijalni – podizanje razine svjesti, uklanjanje stigme, predrasuda i stereotipa

Socijalni model invaliditeta

predviđa da se razumnom prilagodbom okoline i pružanjem podrške neovisnom življenju kao i kompenzacijskim naknadama koje bi pokrivale troškove oštećenja, invaliditet svede na najmanju mjeru. Time bi osoba koja je rođena s određenim oštećenjem ili je ono nastalo u bilo kojoj životnoj dobi zadržala svoje ljudsko dostojanstvo, mogućnost neovisnog života i uključenosti usprkos svom oštećenju, a troškovi invaliditeta za samo društvo bi bili smanjeni.

Socijalni model očituje se putem integracije osobe u zajednicu. On ističe da problemi osoba s invaliditetom ne proizlaze iz njihove različitosti, već ograničenja koja im nameće društvo. Novi pristup usmjeren je prema osposobljavanju, normalizaciji, integraciji i participaciji, stjecanju samopouzdanja i samopoštovanja, te samoodređenju i samozastupanju. Navedeno naglašava sudjelovanje u izboru, donošenju odluka i preuzimanju odgovornosti svih članova društva, pa tako i osoba s invaliditetom.

Medicinski model invaliditeta

osobu s određenim oštećenjem gleda kao pacijenta kojeg je potrebno medicinski zbrinuti, a kad se medicinskom rehabilitacijom postigne određeni stupanj rehabilitiranosti, osobu se dalje zbrinjava pasiviziranjem kroz naknade.

Cilj medicinske rehabilitacije je zapravo prilagođavanje osobe okolini i usredotočenost na njezine nedostatke i ograničenja zbog kojih više ne može obavljati određene aktivnosti na način koji je to obavljaju osobe bez oštećenja. Takav medicinski model zanemaruje činjenicu da je osobi unatoč oštećenju ostao i dalje određeni postotak sposobnosti i mogućnosti da izvršava aktivnosti na drugačiji način nego do sada.

Medicinski model odnosi se prema invaliditetu kao prema osobnom problemu izazvanom bolešću, ozljedom ili zdravstvenim stanjem koje zahtijeva medicinsku njegu pruženu u obliku individualnog tretmana. Pritom se nastoji potaknuti društveno prilagođavanje pojedinca i postići pozitivne promjene u njegovu ponašanju.

Inkluzivni dodatak je kompenzacijska naknada koja služi izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom pri uključivanju u svakodnevni život, dakle radi se o svojevrsnom izravnanju u položaju osoba sa i bez invaliditeta. Prihvaćanje neovisnog življenja ne bi smjelo ovisiti o materijalnom statusu osobe. Inkluzivni dodatak treba služiti za podmirivanje one razlike, odnosno onih dodanih povećanih troškova koje zdrave osobe samostalno mogu podmiriti, a osobe s invaliditetom ne mogu bez posebne pomoći (npr. plaćanje pomoći i njege kod osnovnih i drugih higijenskih potreba i drugih kao oblačenje i sl., plaćanje pratnje, intervenora, pomoć u otklanjanju građevinskih prepreka u vlastitom domu kada se radi o nastanku invaliditeta „preko noći“, pomoć za ugradnju posebnih komandi u automobil, nabavku sustava „Servus“, čišćenje kuće jer je ne može sam očistiti, i sl.). Pravo na inkluzivni dodatak uvršteno je u novi Zakon o socijalnoj skrbi te se u stavku 1 članka 326. Zakona o socijalnoj skrbi ( NN 57/11) obvezuje Vlada RH da najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovoga Zakona Hrvatskom saboru podnese prijedlog zakona kojim će se urediti pitanja inkluzivnog dodatka prema članku 92. ovoga Zakona.

Definicije pojma diskriminacije

„Diskriminacija na osnovi invaliditeta“

označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na izjednačenoj osnovi s drugima. Ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe. (Konvencija o pravima osoba s invaliditetom)

Članak 1. iz Zakona o suzbijanju diskriminacije ( NN 85/08 )

(1) Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

(3) Diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka.

„Izravna diskriminacija“

je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (NN 85/08) kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

„Neizravna diskriminacija“

 postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona (NN 85/08), u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna.