Okrugli stol organizirala je Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske u suradnji s Europskom ekspertnom skupinom za deinstitucionalizaciju, a skup je održan 4. rujna 2012. godine u Zagrebu. Uz predstavnike saveza udruga osoba s invaliditetom na okruglom stolu su sudjelovali i izlagali predstavnici Europske ekspertne skupine za deinstitucionalizaciju, predstavnice Ministarstva socijalne politike i mladih, Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, Grada Zagreba kao predstavnika lokalne samouprave, međunarodne nevladine organizacije Lumos, organizacija European Disability Forum i Mental Health Europe kao i Udruga za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama Sjaj i Udruge za promicanje inkluzije. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom održala je izlaganje na temu Uloga Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u monitoringu hrvatske strategije deinstitucionalizacije. 

Pomoćnica ministrice socijalne politike i mladih gđa. Iva Prpić, istaknula je da u domovima socijalne skrbi postoji svijest o nužnosti deinstitucionalizacije i transformacije kojem je znatno pridonijelo donošenje plana Plana deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi od 2011. do 2016. (2018). Prilikom donošenja proračuna za 2013. vodi se računa o osiguranju sredstava da se ustanove transformiraju u pružatelje usluga u zajednici.

U ime zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića okupljene je pozdravila njegova zamjenica Jelena Pavičić Vukičević istaknuvši da deinstitucionalizacija ne znači zatvaranje ustanova, dodajući da se usluge koje se sada pružaju osoba s invaliditetom u gradu Zagrebu mogu pružati na puno prikladnijim mjestima, primjerice u njihovim domovima ili centrima za pomoć.

Europska ekspertna skupina za deinstitucionalizaciju savjetuje Europsku komisiju o korištenju strukturnih fondova i zalaže se da se sredstva iz strukturnih fondova investiraju u projekte koji podržavaju deinstitucionalizaciju, a ne u one koji služe obnovi ili izgradnji novih institucija makar i manjih budući da smatraju da nema potrebe da itko, bez obzira na vrstu i stupanj invaliditeta živi u instituciji. Pri tome ističu da ljudima koji sudjeluju u procjeni mogućnosti života u zajednici nedostaje vizije kako bi osobe mogle samostalno funkcionirati uz podršku, a pri tome se u procjeni rukovode trenutnim funkcioniranjem osobe koja živi u instituciji, a ne i potencijalima osobe da u poticajnijem okruženju poboljša svoje funkcioniranje. Članica ekspertne skupine Ines Bulić napomenula je da u zemljama srednje i istočne Europe proces deinstitucionalizacije stoji i događa se puno grešaka u tom procesu: grade se nove i manje institucije usprkos konvencijama i politikama EU. Stoga je pozvala hrvatske vlasti da ne ponavljaju iste greške. 

Istaknula je da je u procesu deinstitucionalizacije važno osigurati podršku u vidu osobnih asistenata ne samo za osobe s tjelesnim oštećenjima nego i intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama, ali je važno i pripremiti zajednicu. Pri tome se mogu koristiti sredstva iz Europskog socijalnog fonda i Europskog fonda za regionalni razvoj kako bi se smanjili inicijalno povišeni dvostruki odnosno tranzicijski troškovi. Važno je informirati lokalne zajednice da se sredstva iz ovih fondova mogu koristiti i za područja socijalne zaštite. 

Stručnjake iz Europske ekspertne komisije zanimalo je gdje je Hrvatska u procesu planiranja projekata za sredstva iz strukturalnih fondova, razmišlja li se o osnivanju radne skupine koja bi osigurala da se sredstva usmjere na projekte koji su u skladu strateškim opredjeljenjima zemlje. U tom smislu su ponudili i svoju pomoć. 

Najavljen je i skori prijevod na hrvatski jezik Izvještaja Ad hoc ekspertne skupine o prijelazu s institucionalne skrbi na skrb u zajednici.  Izvještaj nije samo prikaz analiziranih podataka, nego govori o važnosti procesa i daje savjete kako provesti proces i što izbjeći na temelju iskustava zemalja članica u kojima su ti procesi već provedeni. Izvještaj daje pregled ključnih izazova, osnovnih principa kao i konkretne preporuke zemljama članicama i Europskoj komisiji. Izvještaj je objavljen 2009. godine. 

Stručnjakinja iz međunarodne organizacije Lumos, Georgette Mulheir  govorila je o rezultatima istraživanja prema kojem su djeca u institucijama koje imaju bolje prostorne uvjete u jednako teškom stanju kao i ona koja borave u lošijim uvjetima. Upozorava da se u procesu transformacije najviše govori o tome što će se dogoditi sa zgradama i zaposlenicima dok su potrebe djece i osoba na dnu. U svim zemljama su socijalni radnici potplaćeni i preopterećeni. 

Prema podacima Mental Health Europe u Europi je 1.2 milijuna ljudi smješteno u institucijama, od toga 300.000 u psihijatrijskim domovima . Korisnici ovih domovapsihijatrije nisu prepoznati kao osobe s invaliditetom, a planovi deinstitucionalizacije ne pokrivaju ove ustanovepodručje psihijatrije, a njihove udruge nisu članovi nacionalnih saveza udruga osoba s invaliditetom. 

Iz EDF-a je istaknuto Europski socijalni fond iznosi 50 milijardi eura ili 1/3 proračuna, a 10 milijarda je namijenjenu za socijalnu inkluziju u najširem smislu. Navedeni su projekti zapošljavanja osoba s invaliditetom u Španjolskoj uz pomoć EU fondova i uključivanja organizacija osoba s invaliditetom u procese odlučivanja u Grčkoj. Strani gosti kritizirali su Ministarstvo zbog gradnje domova u sklopu ustanove Lobor umjesto usmjeravanja tih sredstava na osiguravanje podrške u zajednici. 

Marica Mirić, predstavnica Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske, rekla je da je za kvalitetno provođenje deinstitucionalizacije potrebno ulaganje znanja i financijskih sredstava, ali i izraditi modele života u zajednici, izdvojivši Grčku i Španjolsku kao primjere zemalja koje su s malo novca uspjele u tom procesu.

Pravobraniteljica je u svom izlaganju istaknula da se unatoč nizu dokumenata i propisa, skrb za osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj još se uvijek temelji na institucionalnoj skrbi, pri čemu se može reći da se razina usluge i uvjeta boravka u ustanovama i dalje podiže. Tijekom posljednjih godina nije zamijećen pad broja smještenih korisnika, a liste čekanja za smještaj u domove i dalje su dugačke. Ustanove razvijaju nove oblike stručnog rada, posebno je uočljivo nastojanje ustanova za razvijanjem tzv. „izvaninstitucionalne usluge“, pa se izgrađuju jedinice za „neovisno življenje“, koje su ipak kapaciteti koji se nalaze u sklopu ustanove i ne može se smatrati da korisnici samostalno žive u zajednici.  

U organiziranju socijalnih usluga u zajednici u cilju deinstitucionalizacije nije napravljeno gotovo ništa. Uočljivo je da unatoč pozitivnim promjenama koje donosi Zakon o socijalnoj skrbi i uvođenje niza novih usluga i oblika podrške, nedostaju pružatelji usluga, te je stoga i obuhvat korisnika tim uslugama zanemariv. Početkom ove godine zaprimili smo podatke od Ministarstva socijalne politike i mladih o broju pružatelja usluge stručne pomoći u obitelji (patronaža), rane intervencije, pomoći pri uključivanju u programe odgoja i obrazovanja (integracija), te broju korisnika obuhvaćenih tim uslugama, a zaprimljene podatke smatramo poražavajućima. Iz izvješća Ministarstva proizlazi:- za sve tri navedene usluge pružatelji usluga su Centar za rehabilitaciju „Zagreb“, Centar za odgoj i obrazovanje „Slava Raškaj“, „Vinko Bek“ i „Šubićčevac“, a za uslugu integracije i rane intervencije još i Dnevni centar za rehabilitaciju djece i mladeži Mali dom – Zagreb. Ukupno je ovim uslugama na razini RH obuhvaćeno 434 korisnika, od čega je samo 76 korisnika obuhvaćeno uslugom stručne pomoći u obitelji (patronaža), dok su ostali korisnici djeca u programima ranih intervencije i integraciji u redovnim ustanovama obrazovanja. Vidljivo je da su pružatelji tih usluga uglavnom ustanove u sustavu socijalne skrbi. Te ustanove najznačajniji su resursi za skrb o osobama s invaliditetom izvan institucije, te bi se trebale koristiti na efikasniji način i za puno veći broj korisnika kroz ponudu u obliku dnevnih, povremenih, rano-interventnih usluga, te usluga stručne psihosocijalne podrške u obitelji. Međutim, veliki broj ustanova za sada se ne usmjeravaju na  intenzivnije pružanje tih usluga, obzirom da se broj smještenih korisnika istovremeno ne smanjuje. 

Prilično široki rokovi za provedbu transformacije domovaustanova (2016., 2018.g.) ne doprinose  ubrzanju ovog procesa.

U okviru svojeg djelokruga rada tijekom ove godine pravobraniteljica je naglasila kako su vršili smo obilaske centara za rehabilitaciju i domova za psihički bolesne odrasle osobe po pojedinim županijama, upravo sa svrhom praćenja tijeka provođenja Plane deinstitucionalizacije, razvoja mreže usluga u županijama, te provođenje Operativnih planova provedbe deinstitucionalizacije svake pojedine ustanove. Obilazak je obuhvaćao posjet ustanovi, kojom prilikom su vođeni razgovori sa upravom doma, te pojedinačni razgovori sa korisnicima, zatim je održan sastanak sa centrima za socijalnu skrb nadležnim za pojedine korisnike, te županijskim upravnim odjelima za zdravstvo i socijalnu skrb. Željeli smo na taj način dobiti cjeloviti uvid u mogućnosti i prepreke procesu deinstitucionalizacije i smanjenja broja smještenih korisnika. Do sada su izvršeni obilasci 4 županije dok do kraja ove godine planiramo se još 6. Iz dosadašnjih obilazaka preliminarno zaključujemo sljedeće:

• svi posjećeni domovi u navedenim županijama načinili su pojedinačne operativne planove, te predvidjeli za svakog konkretnog korisnika oblik potrebne podrške za zbrinjavanje izvan institucije

• temeljem individualnog plana za korisnika, upućeni su centrima za socijalnu skrb konkretni prijedlozi i zamolba za pronalaženje drugih oblika skrbi u zajednici (primarno domicilnoj)

• broj osoba za koje se doista iznašlo rješenje i primjereni oblik povratka životu u zajednici je zanemariv (u jednom domu primjerice deinstitucionalizirano je 3 korisnika, od ukupno 126 smještenih – od toga je dvoje korisnika vraćeno u primarnu obitelj, a jedan je korisnik prava na samostalno stanovanje uz podršku) 

• centri za socijalnu skrb nemaju odgovarajućih usluga u zajednici kako bi osigurali skrb u zajednici za veći broj korisnika koji nemaju odgovarajuću obiteljsku podršku; oblik deinstitucionalizacije koji bi se mogao provoditi u sadašnjim uvjetima je povratak u obitelj korisnika, no CZSS - i nemaju dovoljno kadrovskih kapaciteta za stručni rad s tim obiteljima i njihovu pripremu za povratak korisnika kao niti za kontinuiranu podršku koja će im biti potrebna; 

• neki od domova socijalne skrbi pokazali su zainteresiranost i entuzijazam za pokretanje procesa razvoja usluga u zajednici (gdje su se vidjeli kao jedan od pružatelja istih usluga), pa čak i konkretne planove no navode kako se isti ne mogu provesti, uglavnom zbog nedostatka financijskih sredstava te nedovoljnog broja zaposlenih stručnih radnika; 

• donošenjem novog Zakona o socijalnoj skrbi kojim su jedinice regionalna samouprave obvezane na sudjelovanje u razvoju socijalnih usluga u zajednici potaknuo je ove jedinice barem na promišljanje o navedenom. Tako su neke županije započele izradu socijalnih strategija. Savjeti za socijalnu skrb u županijama uglavnom još nisu osnovani, a nisu doneseni niti socijalni planovi kojima bi se definirale potrebe  i ciljevi razvoja konkretnih usluga u zajednici

• rijetke županije  (Istarska primjerice) imaju strategiju koja odgovara stvarnim potrebama konkretnih kategorija korisnika, koje su definirane  nakon  široko provedene javne ankete, međutim strategija ne obuhvaća primarno kategoriju smještenih osoba u cilju povratka u vlastitu sredinu;U izradi ovog plana županija je uočila veliki nedostatak u području socijalne skrbi, a to je da nema raspoloživih relevantnih statističkih podataka, a što otežava planiranje; izražavaju nedostatak sredstava za financiranje širih javnih potreba u području razvoja socijalnih usluga; izražavaju potrebu za decentralizacijom sredstava iz državnog proračuna u svrhu osiguravanja mreže usluga u zajednici.  

Zakon o socijalnoj skrbi iz 2011. izričito kao pružatelje izvaninstitucionalnih usluga uz ustanove navodi i udruge. Zakon o socijalnoj skrbi iz 2012. zadržao je koncept deinstitucionalizacije i decentralizacije, te  uključivanje nevladinih i humanitarnih udruga i pojedinaca u pružanje usluga. Međutim, nedavnim drastičnim smanjivanjem sredstava za udruge, naročito trogodišnje programe udruga, ponovno moramo biti razočarani smjerom za koji se na taj način RH opredijelila, a koji usporava već dostignutu pozitivnu praksu. Naime, uvođenjem trogodišnjih programa udruga i njihovo financiranje osiguravao se kontinuitet i kvaliteta usluge, te predstavljao temelj kvalitetnog partnerstva udruga, institucija i lokalnih vlasti, a posebno je osiguravao i širu teritorijalnu dostupnost određenih usluga i u područjima u kojima nema ustanova socijalne skrbi kao pružatelja. Prekid financiranja programa u zadnjoj fazi njihova provođenja ne samo da je neracionalan sa stanovišta već utrošenih sredstava i ulaganja u infrastrukturu programa, nego predstavlja ozbiljan korak unazad u procesu osiguravanja neovisnog življenja i usluga u zajednici za veliki broj korisnika.

Ministarstvo socijalne politike i mladih službeno i potvrđuje ograničenje u stvaranju novih ugovornih obveza u narednom proračunskom razdoblju.

Smatramo da bez ozbiljnog proračunskog planiranja sredstava namijenjenih isključivo razvoju izvaninstitucionalnih oblika smještaja i usluga, ne možemo s optimizmom gledati na ove procese.

O svemu navedenom redovito izvještavamo Hrvatski Sabor, te kroz pojedinačne preporuke nadležnim ministarstvima nastoji potaknuti  i ubrzati provođenje procesa na koji smo se obvezali potpisivanjem međunarodno obvezujućeg dokumenta.

Preporuka pravobraniteljice je da, zbog zaštite ljudskih prava i preuzetih obveza, Republika Hrvatska nužno treba što prije izraditi standarde za pružatelje socijalnih usluga i proširiti broj i lepezu pružatelja usluga, osigurati usklađivanje i koordiniranje podataka za korisnike na različitim razinama radi boljih projekcija i planiranja potreba, osigurati fiskalnu decentralizaciju te normirati obveze lokalnih/područnih/regionalnih  samouprava u ovom procesu.